Idemo glumiti nekog sebe

četvrtak , 05.03.2015.

Ne znam točno kad se dogodi taj prijelomni trenutak u kojem prerastemo čudjenje.

Kad si malac, ugledaš se na stariju braću/sestre, oni pak na starije od sebe-odrasle.
I kad dodješ do tih nekih godina kad netko bleji u tebe i vidi nekog odraslog, shvatiš da si učio iz krivog scenarija!!!

Negdje tijekom odrastanja su nam pokušali zabraniti dječje čudjenje, hvatanje pahulja snijega ustima i skakanje po lokvama. Kod mene zabarane nikada nisu palile :D

Nekidan mi se jeo kolač, ali znalo mi se dogoditi da odem u slastičarnicu i nema ni jednog. Ovaj put odem blago pesimistična i ugledam da GA JOŠ IMAJU!!!
Teško je sada opisati moju sreću u tom trenu ili uzvik koji mi se oteo iz usta. Teta slastičarka se naravno odvalila smijati i rekla da joj jedino djeca još znaju tako reagirati kad gledaju kolače. I dobila sam jedan na poklon :)

Iako bi se već trebala svrstavati medju odrasle, nekako ne mogu kad znam da kod njih nema ovako iskrenih urlika :)

Naravno da svako doba ima svoje prednosti, ali jednako kao što djeca uče od nas kako biti odrasli, i mi se moramo moći uz pomoć djece prisjetiti kako je biti dijete (ili bar samo da održimo tu iskru, tu dječju životnost)

Čisto zato da prestanemo glumiti i krenemo biti.



Saučešće

srijeda , 04.03.2015.

Možda je prepotentno, mozda ser*m kad ovako pričam/razmišljam...

Ali evo što mi prolazi kroz glavu:

Uvod u problem: sestra pokojnika na čijem sam sprovodu bila se našla izuzetno povrijedjena jer joj nisam izrazila saučešće u svom tom kaosu sahrane. Toliko jako povrijedjena da je svoje nezadovoljstvo podijelila sa mojom užom i širom familijom.

E sad... Nisam se htjela svadjati ali me muči zadnjih dana.

Koliko god ljudi mi je umrlo u zadnje vrijeme, nikad se zapravo nisam znala ponašati kada mi netko izrazi sućut. Ne znam jesam li jedina koja u tome ne vidi nikakvog smisla? Pa više mi znači što si uz mene kad te trebam nego te dvije riječi, i isto tako mi ništa ne znače te dvije riječi ako nisi tu uz mene i ako si na sahranu došao samo da dobiješ plusić iz zalaganja.

I koliko god sad kopam i slažem kombinacije osjećaja da se postavim u kožu dotične naljućene... Uopće se ne približavam rješenju.
Da li je to ego ili staračka zloba ili se samo trebala otresti na nekome?

Koliki ego treba biti da u takvom trenutku zahtijevaš da se tvoja bol prizna kao najveća?
Ako je već toliko bitno reći: moja sućut, zašto ju ona meni nije izrazila (i meni je bio bliža rodbina)?

Zar uistinu manje znači što sam u sred vlastitog životnog kaosa odvojila svoje vrijeme da se pozdravim s njegovim tijelom zadnji put i pritom prešla 300km od riječi moja sućut?


Oznake: Sućut, sahrana, saučešće, sprovod, ego

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.