Ne znam točno kad se dogodi taj prijelomni trenutak u kojem prerastemo čudjenje.

Kad si malac, ugledaš se na stariju braću/sestre, oni pak na starije od sebe-odrasle.
I kad dodješ do tih nekih godina kad netko bleji u tebe i vidi nekog odraslog, shvatiš da si učio iz krivog scenarija!!!

Negdje tijekom odrastanja su nam pokušali zabraniti dječje čudjenje, hvatanje pahulja snijega ustima i skakanje po lokvama. Kod mene zabarane nikada nisu palile :D

Nekidan mi se jeo kolač, ali znalo mi se dogoditi da odem u slastičarnicu i nema ni jednog. Ovaj put odem blago pesimistična i ugledam da GA JOŠ IMAJU!!!
Teško je sada opisati moju sreću u tom trenu ili uzvik koji mi se oteo iz usta. Teta slastičarka se naravno odvalila smijati i rekla da joj jedino djeca još znaju tako reagirati kad gledaju kolače. I dobila sam jedan na poklon :)

Iako bi se već trebala svrstavati medju odrasle, nekako ne mogu kad znam da kod njih nema ovako iskrenih urlika :)

Naravno da svako doba ima svoje prednosti, ali jednako kao što djeca uče od nas kako biti odrasli, i mi se moramo moći uz pomoć djece prisjetiti kako je biti dijete (ili bar samo da održimo tu iskru, tu dječju životnost)

Čisto zato da prestanemo glumiti i krenemo biti.